Artnit

Kad pešači, čovek mora da krene na zapad ili na jug. Ako krene na sever ili istok, to je kao da ide cul-de-sac, slepom ulicom.

Tako je bilo otkako su se krstaši siti vratili kući, a renesansa zapadno nebo smatrala slavolukom budućnosti. Pa i danas je tako. Moramo na zapad i na jug.

Pijaca je ogromna i natkrivena. A ono najneobičnije je žamor koji odatle dopire dok prolazite ulicom. Snažan je to žamor, a opet možete ga uopšte i ne primetiti. Zvuči kao da sve sablasti ovoga sveta međusobno razgovaraju svojim sablasnim glasovima, u tamnoj utrobi pijačne zgrade. To je žamor poput zvuka kiše ili šuštanja lišća banane na vetru. Pijaca puna tamnolikih Indiosa, koji bešumno hodaju i prigušeno govore, ali naviru, bezbrojni. Čudno šuštavo mrmljanje na zapotečkom idiomu, pomešano sa zvucima španskog, i mirni, nekako zasebni, glasovi Miksteka.

Evo slona kako se propinje i otresa blato s leđa. Ptice ga gledaju zaprepašćeno. Šta? Za ime Boga, kakve su sad ovo stare čeze, bez krila i bez kljuna?

Ništa dobro, ptice moje! Kudravi, mali beli Korasmin istrča kevćući iz šiblja, mladog šiblja, dok papagaji, prebledeli od straha, nisu prhnuli u najdrevnije skrovište. Zatim se sumrakom po prvi put prolomilo strašno njištanje divljeg konja i rika lavova u noći.

I nato ostavi svoju pticu tamo i ode u dublji svijet, koji je bio golemo, zapleteno jedinstvo zapreke i privlačnosti. I postavi sebi još jedno pitanje:

“Od čega i zašto da se spasi taj beskrajni vrtlog?“

- Do vraga, takav nas problem još ne muči. Ni jedna od nas dvije nije zaljubljena i vjerovatno to nikad neće ni biti, i tako će se problem jednostavno riješiti.

- Nisam baš sigurna - primjetila je Yvette mudro - vjerujem da ću se jednog dana strahovito zaljubiti.

Zlo! Tajna snaga zla. Vidjela ju je cijelo vrijeme u pojedincima, u društvu, u štampi. Nalazilo se je i u socijalizmu i boljševizmu: isto zlo. Ali boljševizam je pravio zbrku među formama života, zato, obori ga!

“Svijet je kao mušica koja grize uveče. Čovjek se kinji s riječima kao s mušicama, i one ga slijede ravno u grob. Ali dalje ne mogu. Ja sam prešao na mjesto gdje riječi ne mogu više ujedati, gdje je zrak čist i nema više što da se kaže, i sad sam sam u svojoj koži koja je zid moje domene.“

Pitanje da li su slike bitan elemenat unutrašnje dekoracije smatra se, izgleda, spornim. Međutim, pošto od hiljadu domova jedva da postoji jedan koji ih nema, mogli bismo lako zaključiti da jesu, uprkos snobovima koji se prave da više vole gole zidove. Ljudska rasa obožava slike. Bili mi varvari ili civilizovan svet, svi smo slični; ukoliko negde ima neka slika, mi joj odmah prilazimo ne bismo li je bolje videli.

Život nije stvar svrhe već pitanje toka. Važan je tok. Kad čovek razmisli, i bela rada nalik je kakvoj rečici koja ima svoj tok i koja se nikada ne zaustavlja. Od trenutka kada se među listovima pojavi sićušan pupoljak, pa za sve vreme sporog i neprekidnog nicanja zelene stabljike, dok se vrhovi belih latica probijaju prema svetlosti dana, postepeno se uobličavajući u nabijeni beli i žuti cvet savršenog oblika, koji se otvara i zatvara nekoliko dana i noći zaredom da bi se na kraju sasušio i čudnovato nestao - za sve to vreme nema zaustavljanja, nema oklevanja, sve se pretvara u minijaturno proticanje jednog vedrog i veselog života, prelazi putanju od punog sjaja do tihog i blagog nestajanja, kao kakav savršeni potočić koji dugo, neumorno žubori da bi na kraju nečujno presušio, pa čak i tada bez oklevanja, bez zaustavljanja.

Svaka zemlja ima svoje cveće koje u njoj cveta s naročitim sjajem. U Engleskoj su to krasuljak i ljutić, beli glog i jagorčevina. U Americi to su zlatica, zubača, junski krasuljak, podofilin i lepa kata, koju mi nazivamo miholjskim krasuljkom. U Indiji su to beli slez i tatula, a u Australiji mimoza, koju oni nazivaju akacijom, i čudnovato vrištinsko cveće oštrih jezičaka. U Meksiku je to cvet kaktusa, koji nazivaju pustinjskom ružom, zanosan i kristalno sjajan, u mnoštvu trnja. Osim toga, tu su i ustreptali, čitav jard dugi grozdovi žućkastostobelih zvončića juke, nalik na ispuštenu penu.