Kad ga čovjek promatra iz veće udaljenosti, čini mu se kao da se ljulja, kao da je izgubio ravnotežu pod ovom visokom kupolom modroga neba, što se ne da dohvatiti očima, a bijeli mu se stupovi zalijevaju mlazovima podnevne, sunčane rasvjete, u kojoj sve svjetluca i bliješti kroz vjekove, nad gradovima i nad morima. Slavu drevnih, poganskih bogova pjevaju ti vječni mramorni stupovi nad morima i gradovima. Gledali smo ih sa svih strana, s mora, iz grada i s prozora mansarda. I visoko, beskrajno modro nebo nad njima i rastopljeno zlato podneva, i ptice, sjene i oblake. Vrijeme vijori i putuje kao na krilima, pokoljenja nestaju i gasnu kao zvijezde, a Akropola vječno živi i prkosi vremenu, životima, sudbini.
Nad vjekovima i nad sudbinom ljudskom ovdje vlada mramorna tišina i velika podnevna harmonija. Podne je čas bogova - rekli su stari, a ovo je podne u nekom prenesenom smislu zaista božansko. Penjali smo se propilejskim stubama kao da se penjemo u neki prostor izvan prostora, nad krovovima i kućama i nad blago zatalasanim morem. Vjetrić, što je pirkao s pučine, donosio je u svom tajanstvenom šumoru neku sjetnu melodiju bola: zar nije bol osjećati oko sebe vječnu beskonačnost i beskonačnu vječnost?
Iz putopisa Uspomene na Grčku (knjiga Lica i krajolici)
