Možda je i on, kao i mnogi drugi, umro u naponu snage zato što je želeo smrt. U trijumfu koji je bio njegova sudbina možda se posramio zato što se setio slike one krvave žrtve koja nas sve opseda. Stajao je na svojoj kapiji balkanskih planina i posmatrao zlato, slonovaču i mermer Carigrada, krstove, kupole i brodove u njegovoj luci. Znao je da on ima božansku moć nad svim tim i da svega toga neće biti ukoliko to ne sačuva kao svetlu misao u svome umu. Uplašio se tolike svoje moći, ustuknuo je od svetlosti pred svojom kapijom i povukao se u nedužni svet senki. A Carigrad je nestao poput daha na prozorskom oknu.
"Jugoslavija mi uvek priča o nekom umiranju", rekla sam sebi, "o smrti Franca Ferdinanda, Aleksandra Obrenovića i Drage, o smrti kneza Mihaila i kneza Lazara, o smrti Stefana Dušana. A ipak je ova zemlja puna života. Mislim da mi sa Zapada treba da dođemo ovde kako bismo naučili da živimo. Možda mi na Zapadu ne poznajemo život zato što nećemo da mislimo o smrti. Geografiju ne možemo naučiti ako se koncentrišemo samo na kopno i ne obraćamo pažnju na more."
Iz knjige Crno jagnje i sivi soko