Posle 1820. godine u njemu je jedan jedini turski dom, u kome stanuje muselim, jedna "skoro sa svim porušena džamija" bez munareta i jedna turska kafana za putnike. 1818. godine Kragujevac je postao prestonica Srbije i od tada počinje odskakati njegov značaj. Koliko je Kragujevac u početku bio beznačajan najbolje se vidi iz toga što nije bio u stanju da zadovolji ni najobičnije potrebe skromne prestonice jedne primitivne zemlje. Knez Miloš se zadugo morao obraćati Beogradu i za sasvim obične potrebe i za domaće zanatlije. On iz Beograda nabavlja kaldrmdžije, dunđere, nalbante, berbere i sarače, jer ih u Kragujevcu ili nikako nema, ili ih nema dobrih. I on i njegovi doglavnici šiju odelo za sebe i za svoje porodice kod beogradskih terzija. Tamo se šalju i satovi da se poprave. Gdešto se u Kragujevac pozivaju zanatlije, ili sami donose izrađevine, čak i iz drugih varoši: Šapca, Valjeva, Jagodine, Požarevca, Karanovca, Uba.
Kao prestonica Kragujevac je imao sve više potreba. U njemu su bila najviša nadleštva zemlje: administrativna, sudska, vojna, duhovna, prosvetna. Za njih su sagrađene zgrade, počevši od kneževog dvora (1824) pa do državnih radionica. Za sve to dovođeni su novi ljudi: činovnici, učitelji, majstori, ponajviše iz Austrije. Oni su imali drugojačih i viših potreba no što ih je mogla dati jedna mala i primitivna varoš tadašnje Srbije. Zbog toga su građene nove kuće, donošeni novi nameštaji, zidani novi dućani sa drugojačom robom i mehane sa drugojačim jelom i pićem. Iz godine u godinu u Kragujevcu je bivalo sve više ustanova i sve više ljudi koji su u njima radili.
Iz knjige Iz Srbije kneza Miloša