Idemo preko Pjacete do Rive. Samo naši koraci odzvanjaju po pločnicima, među otpacima i tragovima dana. Zaspali Venecija, Lido, usidreni brodovi, San Đorđo bacaju svoje svetle fantome: nišu se na vodi. Ili je i Veneciji potrebno da je talasi ljuljaju kao decu što ljuljaju da bi bezbrižno spavala. Tu je naravno i mesec, koji nije lep samo kad se o njemu piše. S vremena na vreme pljusne talas i udari o obalu, neočekivano i meko. Jedna gondola je već poodmakla. Malo dalje, tamo, desno, iz jedne barke istovaruju namirnice. Niko ne peva.
Na Pjaci je sad još tiše. Sve su kavane pozatvarane. Prigušeno svetle samo izlozi pod arkadama. Neki kasni glas suviše prodorno odjekne. Čini mi se da kao da pazimo da nam koraci budu što tiši, da se sliju, tako s mesečinom, koja tačno do polovine trga polegla, kao da plamasajući muklo vri. Čini mi se već spavamo.
I kažem sebi, kao u polusnu, ako bi život bio samo prizor, praznik čula, onda bi se njegovo vrhovno ispunjenje zvalo Venecija.
Iz putopisa Venecija jedne večeri