Grčki je kozmos najrječitija ilustracija jedinstva misli i djela. On traje još i dan-danas, premda su mu se elementi odavno raspršili. Pojam Grčke, ma koliko izblijedio, preživio je kao arhitip čudesa što ga je ostvario ljudski duh. Cijeli jedan narod uzdigao se, kao što svjedoče ostaci njegova dostignuća, do točke koja nikad, ni prije ni poslije, nije bila dosegnuta. To je bilo pravo čudo. Pa i sad je. Zadaća je genija, a čovjek nije ništa ako nije genij, da održi to čudo na životu, da dovijeka živi u tom čudu, da čini to čudo sve čudesnijim, da se ne zaklinje na vjernost ničemu, nego samo da živi čudesno, da misli samo čudesno, da umire čudesno. Nije važno koliko je toga uništeno, samo ako se klica onoga čudesnog sačuva i njeguje. U Epidaurusu se čovjek sučeljava i prožima s neopipljivim ostatkom čudesnog bujanja ljudskog duha. Zapljusne ga kao mlaz snažnog vala, koji se na kraju razbija na dalekoj obali. Danas nam je pozornost usmjerena na fizičku neiscrpnost svemira; moramo usredotočiti sve svoje misli na tu čvrstu činjenicu, jer nikad dosad nije čovjek toliko pljačkao i pustošio kao danas. Zbog toga smo skloni smetnuti s uma da i u području duha postoji neiscrpnost, da u tom području nijedan dobitak nije nikad izgubljen. Kad čovjek stoji u Epidaurusu, onda zna da je to činjenica. Svijet će se možda od zlobe i prkosa iskriviti i upropastiti, ali ovdje, u kakav god orkan silom pretvorili svoje zle strasti, leži jedno područje mira i tišine, čista, destilirana baština prošlosti koja nije posve izgubljena.
Iz putopisa Kolos iz Marusija
