Na svu sreću, bečke kafeterije se, poput zen-vrtova, mogu presađivati tamo gde umeju da ih cene. U Njujorku je takav kafe - s mermernim stočićima, izuvijanim (bečkim!) stolicama i poslugom koja govori nemački - nikao kraj Muzeja austrijske umetnosti. Čak i leti, kada svratim ovamo, "na zakusku" posle Klimta i Šilea, ja stavljam šešir, da bih imao šta da okačim na bambusov držač za novine. Lukavo i bez žurbe, kao iskusni gost bordela, proučavam vitrinu sa slatkišima, unapred znajući da ću odoleti lako zagrejanom i hrskavom rumenilu štrudle s jabukama, da bih ipak dao prednost jedinstvenoj i neponovljivoj zaher-torti. Neugledne spoljašnosti, sasvim lišena kremastih ukrasa, ona pod čvrstom mrkom glazurom skriva takav izbor čokoladnih doživljaja koji može da umiri samo kiselkasti pekmez od kajsija. Da bismo izbili klin klinom, uz zaher ide samo slatka i kalorična bečka kafa, čuveni einspanner u visokoj čaši, sa oblakom sveže ulupanog šlaga.
Od ovoga još niko nije smršao, ali poštujući život i ceneći u njemu ono najbolje, Austrijanci nikada ne broje kalorije. "Beč je - pisao je Štefan Cvajg - bio grad uživanja, ali šta je drugo kultura do ekstrahovanje iz grube materije života onog najtananijeg, najnežnijeg, prhkog?" Naslućujem da je Cvajg tu mislio na kolače.
Iz eseja Baršunasta imperija (knjiga Hrana, krv i tlo)