Da bi je opisali, govorilo se - tu je neophodno opet pomenuti, već zastarelu frazu Žorž Sanda - da je Majorka nešto kao “zelena Helvecija pod nebom Kalabrije, sa svečanošću i tišinom Orijenta“. U stvari, na tom skučenom prostoru putnik naviknut na ovu vrstu poređenja može otkriti sjedinjenje ili spoj istočnjačkih odlika sa alspkim odlikama, pa čak, na tren, sa samim afričkim odlikama. Potreban je jedan sat da se pređe od blatne močvare do ravnice prekrivene žitaricama, osenčene naizmenično besprekornim drvoredima badema, dugogodišnjim maslinjacima, smokvinim drvećem koja živo podsećaju na polja u Palestini, a otuda i na mavarske majure sa obrisima utvrđenja u kojima dominiraju visoke palme, ili na bašte okićene slavnim lovorikama između čijih olistalih grana glasno pevaju slavuji.
A na to smenjivanje ravnice i planine, vinograda i maslinjaka, zanosnih dolina i strmih klanaca nadovezuje se nežna i devičanska plaža sa mirnim uvalama, još uvek zatalasanim od veslanja Argonauta i Orfejevog forminga ili divlja strmina severa, sa koje se beskrajno more vidi kao sa “poslednje Tule“. Izgleda da ne može da se da širi spektar prizora, a ipak treba još nabrojati podzemni i čudesni svet koji služi kao oslonac mirisnih perivoja. Tamo, u utrobi ove izuzetne stene počivaju čudesne pećine nakinđurenog i prelepog Drača, koje se ogledaju u svojim nepomičnim jezerima i u dijamantskoj prozirnosti; pa veličanstvene pećine u Artau, u kojima visuljci stalaktita izgledaju nedovršeno, nalik na katedralu koja nije doterana.
Iz eseja Majorka (zbirka eseja Moja Španija)