S morske strane, osobito s večeri, pruža grad bolji izgled. On tu leži na moru kao izblijedjeli kostur goleme izbačene životinje; tamni mravi, koji se zovu Genovežani, milje po njemu, plavi ga morski valovi isplakuju žuboreći kao pjesma dadilje, mjesec, blijedo oko noći, gleda ga s tugom odozgo.
U bašči palazza Doria stoji stari morski junak kao Neptun u velikom basenu vode. No kip je izvjetren i osakaćen, voda je presahla, a galebovi gnijezde u crnim čempresima. Kao dječak, kome su uvijek vragolije na pameti, pomislih pri imenu Doria odmah na Friedricha Schillera, na najplemenitijeg, iako ne najvećeg pjesnika Nijemaca.
Premda su većinom u stanju propadanja, palače su nekadašnjih genoveških mogućnika, delli nobili, ipak vrlo lijepe i prenakrcane sjajem. One uglavnom stoje u dvjema velikim ulicama, nazvanima Strada nuova i Balbi. Palača Durazzo je naznamenitija. Tu ima dobrih slika, a među njima Krist Paola Veronesa; Magdalena mu otire oprane noge. Ona je tako lijepa, te bi se čovjek mogao pobojati, da će je netko još jednom zavesti.
Iz putopisa Slike s putovanja