Šta živi i kruži u ženama i ljudima koji u raznim položajima leže nepomični na kamenim pločama male plaže pod avgustovskim suncem? U svakom od njih je cela ova vatrena vasiona, i svi oni zajedno gube se u njoj, sa svim onim što jesu i što hoće. Niko ni za kog ne zna, niko ne pomišlja i ne sluti šta se dešava u stvorenju koje, slično njemu, leži na tri koraka odstojanja.
Na jednoj od tih kamenih ploča, uvek na istoj, smeštala se žena srednjih godina; možda bliže krajnjoj granici, nego neodređenom početku toga doba. Bez sjaja i svežine, koju samo mladost daje, ali lepo razvijena i negovana, ona je dolazila uvek u isto doba dana, svagda sama i bezimena, prostirala pod sebe svoj veliki ubrus od sunđerastog tkanja narandžaste boje, raspoređivala oko sebe svoje šarene sitnice, ležala satima, čas na leđima čas sa licem na ubrusu, okrećući tako sa svake strane svoje telo suncu, kao predana žrtva. S vremena na vreme bi se dizala, skakala u more, pravilnim, neupadljivim skokom, i posle kraćeg plivanja vraćala se na svoje mesto. Odlazila je među poslednjima. Ničim nije padala u oči, ako ne možda tom svojom jako podvučenom težnjom za neupadljivošću. Ipak, po njenim kostimima, ubrusima, maramama i toaletnim predmetima mogao se naslutiti njen lični ukus i smisao za boje.
Iz pripovetke Žena na kamenu