Prava Sirakuza, ona Sirakuza što beše "najveći grad Grčke i najlepši grad sveta", leži iza svega toga kao kakav mamutski kostur, sav požuteo od večitoga sunca. To je jedan ogroman fosil na onoj zelenoj i žutoj visoravni iznad mora, između poslednjih ostataka zidova kojima je lepi Alkibijad davio Sirakuzu. To je ta Sirakuza koju sam sad u dva maha gledao nadnesen i stegnutoga srca; kao nekada dok sam celu Grčku gledao, u travuljini Staroga groblja, nadnoseći se samo nad Ilijadu.
Nema više ničega na ovoj visoravni. Ničega što je čovek doneo i postavio. Rulje su razrušile, a kiše su sprale ruševine. Sada je tu samo niska trava, divlje crvene mahovine po kamenu, zbijena neprohodna česta južnoga bilja, zadavljena zidovima negdašnjih grčkih majdana. Osim toga, izdubljeni, usečeni u beskrajno tvrdi kamen, ostali su: beskrajna, džinovska rebra i kičma negdašnje prave Sirakuze. Kao fosil i kao skelet, ona je tu cela.
Iz knjige Sicilija i drugi putopisi