A Ljubljana je uistini postojala, živjela, i to sasvim blizu. Za vedrih dana video sam njen mili, topli odsjaj čak sa vrha Svete Trojice. Sam grad zaklanjalo je očima tamno brdo nad gajem, ali srce ga je osjećalo s ljubavlju i čežnjom.
Jednom, na dan Sv. Alojzija bila je školska svečanost kod Svete Trojice. Glavni dio svečanosti za nas bili su kolači i trešnje; sve ostalo, služba u crkvi, pjevanje i dugački govori bilo nam je samo dosadno. Učitelj mi je bio napisao dugu pjesmu u čast Marije Terezije; pjesma mi je izgledala silno odvratna, ali morao sam da je naučim. Namjestili su me na visoki zid kraj crkve. Ljetno sunce bilo mi je oči hiljadama usijanih čioda; nisam video ništa drugo osim silne, vasionske svjetlosti koja je u moćnim mlazevima lila od Ljubljane. Nisam mislio na pjesmu; niti sam slušao, ni razumio ijednu od tih suvih, čudno ljigavih riječi koje su navirale potpuno nesvjesno iz grla preko velikih usana. Jedina moja misao bila je Ljubljana. Dizala se iz svjetlosti u svem svom natprirodnom bljesku. I sebe samog sam tamo vidio, u životu punom čiste ljepote, same dobrote, ljubavi i sreće; i više nikada, nikada više u ovom teškom životu koji se u samoći prelijeva iz gorčine u gorčinu.
Razbudilo me moje sopstveno ćutanje; moj glas bio mi je kao tanka bijela nit između Ljubljane i mene, koja se odjednom prekinula; pogledao sam preplašeno u ljude koji su tamo dolje stajali u crnim gomilama i pljeskali. Neka gospođa, upola skrivena ispod crvenog širokog slamnog šešira, koji je ličio na kišobran, rekla je glasno:
"A ovog da pošaljemo u Ljubljanu!"
Iz zbirke pripovedaka Crtice iz moje mladosti