Divan je Dnjepar i u toploj letnjoj noći, kada sve spava, i čovek, i zver, i ptica, i samo Bog veličanstveno posmatra nebo i zemlju i veličanstveno otresa svoju rizu. Od rize osipaju se zvezde; zvezde gore i svetle iznad sveta i sve se ogledaju u Dnjepru. Sve ih drži Dnjepar na svom tamnom krilu, nijedna mu neće umaći, osim ako se ugasi na nebu; crna šuma, puna gavranova koji spavaju, i stara razdrobljena brda nagla se, kao da bi ga hteli pokriti svojom dugom senkom, ali uzalud. Nema ničega na svetu što bi moglo pokriti Dnjepar. Plav, plav ide on svojim tokom usred noći kao i usred dana; i vidi se toliko u daljinu koliko samo čovečje oko može da sagleda. Raznežen, pripija se bliže obalama, u noćnoj hladovini, pušta za sobom srebrnu struju koja seva kao pljoštica u sablje dimiskije, a zatim sinji Dnjepar ponovo spava. Divan je i tada Dnjepar, i na svetu nema ovakve reke. Kada se krenu po nebu brda od plavih oblaka, a crna se šuma nija do korena, hrastovi ječe, i munja, lomeći se među oblacima, najedanput osvetli ceo svet, - strašan je tada Dnjepar! Vodena brda grme udarajući o gore, i blešteći i stenjući beže natrag, plaču i nadaleko se razlivaju.
Iz pripovetke Strašna osveta