Visente Blanko Ibanjes - Ljubav koju si pustio da ode, daleko je, tako je daleko, ma kako je jurili nikad je ne bismo dostigli
- Kad bi ti samo htjela! Kad bi mi dozvolila da odem za tobom, pa i kao sluga.
I uhvati je za ruku, stiskajući je strastveno, uvlačeći prste pod rukav i milujući joj ruku ispod rukava.
- Uzalud! - odgovori ona sa hladnim potsmijehom. - Ti si za mene mrtav. Moje se tijelo ne budi na tvoj dodir, ne osjeća ga.
Visente Blanko Ibanjes - Sad, više nego ikada, trebalo je živjeti
Taj prizor nije bio nov za Rafaela. Svake je godine on gledao kako proljećni pupoljci izlaze iz zemlje koja se pokrivala cvijećem u atmosferi zasićenoj mirisima. Pa ipak je te noći bio duboko ganut gledajući na mjesečini polja pokrivena bijelim cvijećem kao snijegom.
Visente Blanko Ibanjes - Predeo Valensije
Trebalo je da zahvali Bogu što mu dozvoljava da živi u ovom raju. Koja zemlja može da se poredi sa ovom plodnom dolinom! Morali su zbog ovoga, prema nekim pričama, plakati ti mavarski psi kada su ih odavde oterali.
