Šarl Bodler - I muškarac i žena znaju od rođenja da se u zlu nalazi sva naslada
Večita sklonost prostituciji u čovekovom srcu, odakle se rađa njegov užas od samoće. On bi da postane dvoje. Genijalan čovek bi da bude jedno, dakle samotnjak.
Slava znači ostati jedno i prostituisati se na poseban način.
Šarl Bodler - O Francisku Goji
Goja je uvek veliki umetnik, često zastrašujući. U špansku vedrinu, šeretluk i satiru iz dobrih vremena Servantesovih on unosi mnogo moderniji ili bar u moderno doba mnogo više traženi duh, ljubav prema neuhvatljivom, osećanje za žestoke suprotnosti, za užasnuća prirodom i za ljudska lica neobično poživotinjena usled okolnosti...
Blez Paskal - Trudimo se, dakle, da pravilno mislimo: u tome leži načelo morala
Čovek je samo trska, najslabija u prirodi; ali to je trska što misli. Nije potrebno da se cela vasiona naoružava da ga smrvi: dovoljna je (jedan zapah) jedna kap vode ga ubije. Ali i da ga vasiona smrvi, čovek bi opet bio blagorodniji nego ono što ga ubija, pošto on zna da umire, i zna za nadmoć koju vasiona ima nad njim; vasiona o tome ne zna ništa.
Šarl Bodler - O Žanu Ogistu Dominiku Engru
Priličnu, a mislim i nezapaženu osobenost dara g. Engra, predstavlja njegova sklonost bavljenju ženama; on ih prikazuje onakvima kako ih vidi, jer bi se reklo da ih odviše voli kako bi poželeo da ih menja; on se posvećuje najsitnijim pojedinostima njihove lepote sa strogošću nekog hirurga; prati najblaža talasanja njihovih linija s ropskom vernošću nekog zaljubljenika.
“Salon 1846“, VIII
Estetičke zanimljivosti
Blez Paskal - Neka svako ispita svoje misli
BEDA. - Jedina stvar koja nas teši u našoj bedi jeste razonoda, a to je međutim najveća od naših beda. Jer to je uglavnom što nas sprečava da mislimo o sebi, i što nas neosetno upropašćuje. Da nije toga bilo bi nam mučno, i ta muka bi nas gonila da tražimo neko pouzdanije sredstvo da je se otresemo; ali razonoda nas zabavlja, i dovodi nas neosetno do smrti.
Blez Paskal - Čovek je trska koja misli
Najpoznatije filozofsko delo, Misli francuskog naučnika, književnika i filozofa Bleza Paskala, prvi put je objavljeno 1670. godine. Kroz spoznavanje čoveka i bespoštedno opisivanje ljudske situacije, on stvara sliku čoveka izgubljenog u svetu, koji u traganju za smislom čuva svoje dostojanstvo. Uticaj ovog dela prevazilazio je stručno područje filozofije, pa je u Francuskoj veoma brzo dobilo status klasičnog dela književnosti.