Ingmar Bergman - To vjerovanje u granice je tek strah i razum koji nas tjera na put povratka
Shvaćaš li da se čudim ponekad kako izgleda ta stvarnost tamo gdje moj dječačić živi i diše. Istovremeno mi je jasno da je to nemoguće opisati, jer je to svijet oslobođenih osjećaja. Viktoru je mnogo teže no meni. On kaže da više ne može vjerovati u Boga budući da Bog dopušta da djeca umiru, izgore, postaju maloumna, strijeljaju se ili umiru od gladi. Ja mu pokušavam objasniti da između odraslih i djece ne postoji nikakva granica jer odrasli i nadalje ostaju djeca, koja moraju živjeti preodjeveni kao djeca.
Ingmar Bergman - Majka i kći, kakva strašna kombinacija osjećaja i uništenja
Charlotte: Da si ti zaista željela dijete nikada te ne bih mogla prisiliti na pobačaj.
Eva: A čime da ti se suprotstavim? Ti si mi ispirala mozak već od djetinjstva, uvijek sam se pokoravala tvojoj volji, bila sam zaplašena i nesigurna i trebala mi je pomoć i podrška.
