Italo Kalvino - Mačka novih pokolenja uzaludno traži puteve svojih otaca
Grad mačaka i grad ljudi žive jedan u drugom; ali to nije isti grad. Malo je mačaka koje se sećaju vremena kada tu nije bilo razlike: ulice i trgovi ljudi bili su ulice i trgovi mačaka, i polja, i dvorišta, i balkoni i fontane: živelo se u jednom širokom i raznovrsnom prostoru.
Italo Kalvino - Jer što se više novac troši, to mu se onaj ko ga nema više nada
Baš jedne od tih večeri Markovaldo povede porodicu u šetnju. Pošto su bili bez novca, njihova šetnja se svodila na gledanje kako drugi kupuju; jer što se više novac troši, to mu se onaj ko ga nema više nada: "Pre ili posle, proći će on malo i kroz moje ruke." Međutim, Markovaldova plata, pošto je bila mala, a porodica brojna i trebalo je platiti kredite i dugove, nestajala bi čim bi je dobio. Ipak, bilo je lepo i posmatrati, posebno kada bi otišli da se malo promuvaju po robnoj kući.
Italo Kalvino - Želeo sam da proizvedem jednu veoma dugačku vreme-školjku
Jer, da se razumemo, ja nisam imao pojma šta je to vreme, niti sam imao pojma da bi uopšte moglo postojati nešto nalik vremenu. Dani i noći su me zapljuskivali poput talasa, nerazlučivi, istovetni ili pak obeleženi slučajnim razlikama, jedno trange-frange u kojem nije bilo moguće ustanoviti ni smisao ni zakonitost.
Italo Kalvino - Na ostacima našeg neumornog truda taložio se pesak
Naš napor je bio uzaludan: vreme je odbijalo da traje, bilo je prhko, predodređeno da se razdrobi, imali smo samo iluziju vremena koja je trajala onoliko koliko je dugačka jedna tanušna spirala školjke, krhotine vremena nepovezane i različite među sobom, jedna ovde druga tamo, koje se nisu dale spojiti i uporediti.
Italo Kalvino - Kako naučiti da se bude mrtav
Gospodin Palomar odlučuje da će od sada postupati kao da je mrtav, da bi na taj način video kako izgleda svet bez njega. Od pre izvesnog vremena zapazio je da stvari između njega i sveta više ne idu kao nekada; ako mu se ranije činilo kako su jedan od drugog nešto očekivali, on od sveta i svet od njega, sada se više i ne seća šta je tu imalo da se očekuje, pa bilo dobro ili zlo, niti pak zašto je zbog ovog očekivanja bio večito uzrujan.
Italo Kalvino - Kosov zvižduk
Od svih pojeva ptica izdvaja se kosov zvižduk, koji se ne može pobrkati ni sa jednim drugim. Kosovi stižu kasno popodne: dvoje ih je, mora biti da su par, možda onaj isti od prošle godine, svih ovih godina u ovo doba. Svako popodne, kad čuje pozivni zvižduk, od dve note, kao kad neko želi da obznani svoju prisutnost, gospodin Palomar diže glavu da bi pogledao ko ga to zove; a onda se priseti da je došao čas kosova. Ubrzo ih i ugleda: šetaju se po travnjaku kao da im je pravi poziv to da budu dvonošci koji se kreću po zemlji, i koji se zabavljaju na taj način što pronalaze sličnosti s čovekom.
Italo Kalvino - Sunčev mač
Odblesak na moru nastaje u trenutku kada sunce polegne po vodi: od horizonta zaslepljujući bleštavi trag pruža se do same obale, sazdan od mnoštvo blistavih treptaja koji se talasaju; između jednog treptaja i drugog, mreža zagasitog morskog plavetnila još više tamni. Bele barke prema svetlosti postaju crne, gube obim i opseg, kao da su ih nagrizle ove rasplamsale mrlje.