Artnit

- Eh! Žalim upravo to. Htio bih da se otarasim tog vječitog iskazivanja koje me nervira, da uništim u svom sjećanju pouke i oblike umjetnosti, da nikada ne mislim na umjetnost kada gledam pejzaž, na muziku kada slušam vjetar, na poeziju kada se divim i kada uživam u svemu. Želio bih da čulima uživam u svemu, jer mi taj čovjek koji pjeva izgleda veseliji i zaneseniji od mene.

Tako prolaze trenuci, istinski vremenski trenuci bez prostora, u kojima ja sve znam i, znajući sve, tonem u podzemlje bezlična sna.

Između takvih trenutaka, u međuprostorima sna, život uzalud pokušava podići zgradu, ali su mu skele mahnite gradske logike slaba potpora. Kao individuum, kao stvorenje od krvi i mesa, svakog me dana sravne s bezmesnim, beskrvnim gradom čije je savršenstvo produkt same logike i smrt snu.

Ponekad, kad prelistavam bilježnice, kad samo vidim popis imena o kojima sam sve mislio pisati, spopadne me vrtoglavica. Svaka bi mi od tih osoba donijela sa sobom i cio svoj svijet i istovarila mi ga na pisaći sto; nadala se da ću ga uzeti i natovariti sebi na leđa. Nisam uopće imao vremena za svoj vlastiti svijet; morao sam se ukipiti kao Atlas oslanjajući se nogama na leđa slona koji je stajao na leđima kornjače. A bilo bi posve ludo pokušati dokučiti na čemu stoji kornjača.

I nato ostavi svoju pticu tamo i ode u dublji svijet, koji je bio golemo, zapleteno jedinstvo zapreke i privlačnosti. I postavi sebi još jedno pitanje:

“Od čega i zašto da se spasi taj beskrajni vrtlog?“

U Parizu, iz Pariza, napuštajući Pariz ili se vraćajući u Pariz, uvijek je to Pariz, a Pariz je Francuska, a Francuska je Kina. Sve što mi je neshvatljivo diže se kao velik zid preko brda i dolina kojima lutam. Unutar toga velikog zida mogu proživjeti svoj kineski život u miru i sigurnosti.

- Slučaj... Slučaj! - odazva se Gravelot, pošto je malo razmislio o riječima firmopisca. - Slučajeva ima vrlo mnogo. Čovjek se slučajno upoznaje, slučajno donosi odluke, slučajno nalazi ili gubi. Svaki dan je bogat slučajevima. Oni ne mijenjaju osnovni pravac našeg života. Ali dovoljno je da se desi takav slučaj koji dirne osnovno u čovjeku - bio to instinkt ili svjesni princip - pa da dođe do značajnih promjena u životu ili da ostane duboki trag, koji će se neminovno ispoljiti u budućnosti.

Shvaćaš li da se čudim ponekad kako izgleda ta stvarnost tamo gdje moj dječačić živi i diše. Istovremeno mi je jasno da je to nemoguće opisati, jer je to svijet oslobođenih osjećaja. Viktoru je mnogo teže no meni. On kaže da više ne može vjerovati u Boga budući da Bog dopušta da djeca umiru, izgore, postaju maloumna, strijeljaju se ili umiru od gladi. Ja mu pokušavam objasniti da između odraslih i djece ne postoji nikakva granica jer odrasli i nadalje ostaju djeca, koja moraju živjeti preodjeveni kao djeca.

Često čujemo, da su siromasi zahvalni za milostinju. Neki od njih bez sumnje jesu, ali najbolji među siromasima nisu nikad zahvalni. Oni su nezahvalni, nezadovoljni, neposlušni i buntovni. I imaju potpuno pravo da budu takvi. Dobrotvornost osjećaju oni kao smiješno neprimjeren način djelomičnog naknađivanja, ili sentimentalnu darežljivost, koju obično prati neko drsko nastojanje sentimentalaca, da vrše tiraniju nad njihovim privatnim životima.

Radni čovjek je, sa svoje strane, suviše opterećen, suviše nesrećan, i suviše strahuje za budućnost da bi mogao uživati u ljepoti prirode i čarima seoskog života. I za njega zlatna polja, lijepe livade, gorde životinje predstavljaju džakove talira od kojih će on imati samo slab udio, nedovoljan za njegove potrebe, a ipak ih treba napuniti svake godine, te proklete džakove, da bi se zadovoljio gospodar i platilo pravo da čovjek živi vrlo skromno i bijedno na njegovom zemljištu.

Tužno je kad se noću probudiš, pa razmišljaš o osamljenosti i o tome kako svi kažu da je čovjeku suđeno da klone. Smišljaš pisma koja nikad ne pošalješ, koja čak i ne napišeš. “Dragi moj Waltere...“

Svi kažu: “Samo naprijed!“ Naravno, neki idu naprijed. Da, ali koliko njih? Što je s onom Kako-li-se-zove? Ona je uspjela, zar ne? “Koristica se udaje za perova sina.“ No, pa što onda? Učini nešto ili se gubi, kažu, učini nešto ili se gubi!