Po Žan Pol Sartru umetnost zahteva društvenu komunikaciju. On kaže: "Umetnost postoji samo za drugog i pomoću drugog". Tek čitalac završava delo: "Čitanje je dirigovano stvaranje... Dok on čita i stvara, on zna da može uvek još dalje da ode u čitanje, još dublje da stvara; i zato mu se delo čini neiscrpno i neprozirno kao i stvari". Tako "pisac prema tome apeluje na slobodu čitalaca da on sarađuje u stvaranju njegovog dela". Zato se umetničko delo kao apel na slobodu i spontanost recipijenta pojavljuje "kao zadatak, koji treba ispuniti" ono je za Sartra "akt poverenja u slobodu čoveka". Umetnik ima samo jedan siže: slobodu. No upravo time on daje društvu nesrećnu savest on uništava, gradi i dokazuje; on umetničko delo čini pokretnom snagom društvenog razvoja.