Ali, ako se dijalektički preobrazi u scensku umetnost - sa svim osećanjem njenih ogromnih umetničkih vrednosti; ali i sa novim gledaocem kao sudeonikom takve predstave - ona postaje - moderna. Jer je živi čovek predstavlja živom čoveku. Međutim, čovek se menja. Neopaženo, pokreti dobijaju drugi ritam, glas drugu intonaciju, jezik drugu boju - u zavisnosti kako se sagledava svet. Iznenadimo se kad vidimo kako smo pre deset godina pisali drukčijim stilom. Začudimo se kad ugledamo stare brojeve novina. I porodične fotografije. Jezik naš takođe živi i menja se... Treba samo čuti gramofonski snimak Lujze Tetracini i Marije Kalas, ili Karuza i Marija del Monaka u istoj ulozi - pa videti kolike su tu žive razlike. Snimci Dobrice Milutinovića deluju suprotno onome od pre pedeset godina.
Tim životom čoveka i promenama žive sve vrednosti pozorišta. Veliki aristotelovski problem vremena i prostora za nas dobija nove obrise i nova značenja.
Zato glumac mora proniknuti više no ikoji drugi umetnik u ono što je najteže - u klimu svoga doba. Stvarajući idejama i emocijama - ali i zadržavajući svoje delo u idejama i emocijama - veliki glumac stvara i idejama i emocijama svoga doba.
Zato bismo na kraju ponovili: - pisac je veliki ako se uznese iznad svoga doba; glumac je velik ako izrazi misaone koordinate i emotivne skale svoga sopstvenog veka...
Gluma je kao sudbina života čoveka.
Zato pozorište - uvek - nužno mora biti dijalektički moderno. A ono to ostvaruje upravo time što je scenska umetnost dvodelno stvaralaštvo: u njemu je, čak kad su u pitanju drevni pisci, gluma - kao sustvaralac - uvek pred nama prisutna i živa i savremena. Drama živi i stalno se usavremenjuje pozorištem - koje je nerazdeljivo od života gledaoca. Tako se i najdavnije delo - glumom - vezuje za naš trenutak. A i strane tragedije i komedije - scenski prestvorene u našem pozorištu (i u našim prevodima) - postaju zajedničko dobro svih naroda - i naše.
Iz knjige Pozorište