Artnit

Subota, 29 Juni 2013 19:30

Plač Serbiji Istaknut

Zaharije Orfelin je najznačajnija pojava u srpskoj poeziji XVIII veka. Njegova najpoznatija pesma je Plač Serbiji u dve verzije, narodnoj i crkvenoslovenskoj. Prva verzija ove pesme, pod nazivom Gorestni plač objavljena je 1761. godine u Veneciji. To je bilo i prvo štampano pesničko delo kod Srba. Pod naslovom Plač Serbiji Zaharije Orfelin objavljuje, 1762. ili 1763. godine istu pesmu na jeziku bližem narodnom.

Plač Serbiji je dat u dve verzije, slovenskoj i srpskoj. Prva verzija, Gorestni plač je u proznom obliku, pisana na crkvenom ruskoslovenskom jeziku i namenjena obrazovnom sloju srpskog društva. Druga verzija, Plač Serbiji ima stihovani oblik, pisana je na narodnom srpskom jeziku i očigledno namenjena običnom srpskom čoveku koji je umeo da čita.

Pesma Plač Serbiji, već naslovom govori o svojoj temi i emocionalnoj nastrojenosti. Njen glavni uzor je plač proroka Jeremije, iz kojeg su uzeti ne samo osnovna zamisao i ton, nego i čitave rečenice. Pesma ima oblik monologa - ispovesti. Središnja tema je jadanje zbog bede i patnje u koju su Srbi zapali posle seobe. Pesnik se poslužio alegorijskom slikom. Srbija je predstavljena kao ojađena i izmučena žena koja trpi mnoge muke i poniženja. Ona tuguje za prošlošću kada je imala moć, bogatstvo i slavu.

Plač Serbiji sadrži veliki broj motiva, slika, misli, emocija. U njoj je sećanje na prošlost koju su krasili slava, ugodnost, veliki narod, silni carevi, hrabri vitezovi i vojnici, bogati i lepi gradovi. Slavnoj prošlosti Srbije suprotstavljena je njena sadašnjost. Ponižena Srbija sada grca u ropstvu, povređeni su joj dostojanstvo i čast. U spoju prošlosti i sadašnjosti jad i čemer postaju jos teži. To izaziva bolne uzvike pesnika: "Ah, Serbije prebjedne", "Ah, Serbije žalosna". Ređaju se uvrede, poniženja, bolovi, primeri stradanja i mučenja. Kroz plačevni ton probija se jasno kritičko sagledavanje uzroka nesreća naroda i osuda onih koji su krivci za njih, nekadašnjih zaštitnika koji su se pretvorili u ljute neprijatelje. Prijatelji su izneverili i napustili Srbiju, ostavili je samu i bespomoćnu, a neki su se pretvorili u vragove koji još više pogoršavaju njene muke. Srpski sinovi su rasejani po raznim zemljama gde su poniženi i obespravljeni. Pesnik kritikuje sunarodnike koji zaboravljaju svoj nacionalni identitet. Oni su pošli za svojim interesom zaboravivši na svoju zemlju i na opšte interese i primili tuđu veru. Narodne vođe su zavolele zlato i brinu o svojim interesima. Zato i oni koji su ostali "šarke puške i britke sablje položili", jer "nemajući svog vožda" ne mogu da se snađu. Učeni ljudi su "sebe pomračili", zaboravljaju svoj jezik i narod, i ne vide breme ropstva koje ih pritiska. Crkve su propale "ot slobode svoje", a nameće se tuđa vera i crkva. Crkvene starešine, visoki crkveni dostojanstvenici, ne brane srpske interese, već nastoje da se nagode sa tuđinom.

Poslednja strofa pesme je potpuno pesimistička slika budućnosti. Na osnovu suprotstavljanja slavne prošlosti i bedne sadašnjosti proriče se buduća katastrofa ili preporod, čiji je uslov zalaganje rodoljubivih sinova za naciju i otadžbinu.

Zaharije Orfelin u pesmi Plač Serbiji duboko oseća tragiku istorijskog položaja srpskog naroda osuđenog da krvlju brani jedan svet koji ga odbacuje i prezire. Ova pesma je prvo delo srpske književnosti u kojem tuga zbog srpskih nesreća prerasta u pobunu protiv stranih i domaćih tlačitelja naroda. U njoj je došlo do izražaja gorko saznanje da je srpski narod prevaren, da su sve njegove žrtve bile uzaludne. Zbog toga je ona naišla na nepovoljan prijem u srpskim konzervativnim krugovima toga doba.

Pročitano 14701 puta Poslednji put izmenjeno Subota, 14 Februar 2015 13:09

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Plač Serbiji