Artnit

Četvrtak, 27 Juni 2013 19:53

Dobrica Ćosić - Porodica Živić Istaknut

- I ja. Moja porodica nosi prezime Živić. Surova ironija! Ja sam četvrto koleno u njoj koje učestvuje u ratu. U stvari, ja i nemam porodice. Imam samo majku koja je stigla jedino mene da rodi, a otac je već bio otišao u rat. I naravno, poginuo je u nekom selu ispod Cera. Ne znam ni kako je izgledao. I on je bio jedinac, kao i moj deda.

Sa čukundedom počinje porodica da nosi prezime Živić. Čisto sujeverje. Mislili su, jadnici, simbolom da produže vek porodici i ostave potomstvo. Svi moji preci rađali su se za rovove. Kao da im je jedini cilj i zadatak bio da odrastu za rat, rode jedinca za idući rat i sami poginu u ratu. - Uča je govorio tiho, polako i tronuto kao da čita. - Mi smo, kao i ceo naš narod, slični travi pirevini: na svakom preseku pravi nov zglob i tera izdanak. Čudna je, Bojana, ta naša krv i sudbina. Znam pomalo istoriju i ne znam da je koji narod imao sličnu sudbinu. U čitavoj istoriji mi smo imali svega dva zanimanja: zemljoradnju i ratovanje. A drugi su narodi stvarali kulturu, nauku, industriju, gradove i druga čuda. Vreme je da naš narod zauvek napusti stara zanimanja i ovim drugim da se bavi. To je za mene revolucija. Ja nekako strasno verujem da je ovo poslednji rat za nas. Valjda smo se dosta naratovali. - Tu malo zastade kao da premišlja šta će dalje da kaže, pa nastavi još tiše i tronutije: - Samo mi je žao što će verovatno u ovom ratu uginuti loza Živića... Bojana, posle mene ništa ne ostaje, nju nema ko da produži. A ti nerođeni moji sinovi zaslužili su da ne umru u rovovima.

- Zašto tako govoriš, - prekide ga uzbuđeno Bojana. - Pa mi ćemo da preživimo rat, ja u to potpuno verujem. Mislim da nijednog trenutka nisam verovala da ću poginuti. A i ti... Ja, Učo, hoću da živim... - Bojana ne završi.

- Čudim se sebi. Ja nisam od onih ljudi koji pola svoga života provedu u sažaljevanju samoga sebe. Ja, Bojana, nisam mimoza; ja sam pirevina! Mrzim sve mimoze: i one koje ne govore i još više one koje govore. Večeras naišlo takvo raspoloženje. Čovek stvarno ne zna šta sve ima u sebi. Spopalo me nešto pa mislim na svoju decu. I krivo mi što se nisam oženio i izrodio decu. - Uča ućuta i zagleda se u Bojanu.

Iz romana Daleko je sunce

Pročitano 7731 puta

Ostavi komentar

Vi ste ovde: Home Pero Dobrica Ćosić - Porodica Živić