U dvorani punoj šumova i isparenja izgovarao bih riječi koje bi ljude koje nikada nisam vidio povukle prema nepoznatim obalama, iskoristio bih svoju slobodu da postanem saučesnik sramnog besmisla: besmisla onoga što jeste, a što nije nastalo vlastitom voljom. “Ne. Ne mogu svoju zemlju gurnuti u rat.“
- Želim vam da zbog toga nikad ne požalite, reče Blumenfeld.
A osjećaj stida već je bio tu. Trebalo je da se naviknem da živim s njim, on je bio novo lice grižnje savjesti. Mogao sam ga odagnati iz nekog predjela svog života, dotjerati ga, učiniti veoma glatkim i veoma čistim: odmah sam ga iznova pronalazio šćućurenog na nekom drugom kraju. Uvijek je bio negdje.
Iz romana Tuđa krv
