Živio sam ovako, a mogao sam živjeti i drukčije. Činio sam ovo, a nisam činio ono. Ovo nisam uradio, a ono jesam. Pa onda? Čini mi se kao da sam cijelo vrijeme čekao ovaj čas i osvit dana kad ću se iskupiti. Ništa, ništa nije važno, i dobro znam zašto. I on zna zašto. Sa dna moje budućnosti, za cijelog ovog besmislenog života koji sam vodio, diže se do mene, kroz godine koje još nisu došle, neki neodređeni dah, a taj dah izjednačuje na svom putu sve ono što su mi nekad predlagali, u onim godinama koje sam proživio i koje nisu bile nimalo stvarnije. Što se mene tiče smrt drugih, ljubav jedne majke, što me se tiče njegov Bog, život za koji se netko odlučio, sudbina koju je odabrao, kad jedna jedina sudbina odabire mene i sa mnom na milijarde povlaštenih koji, kao i on, tvrde da su mi braća. Razumije li, razumije li napokon? Svi su povlašteni. Postoje samo povlašteni. I ostali će jednog dana biti osuđeni. I on će biti osuđen.
Iz romana Stranac
