- Bolesnik je malo razmišljao i nastavio s izvesnim ponosom: - Ali k meni će morati da dođe, ako me hoće. Ovde, u moju malu svetlu sobu u kojoj cveće tako dugo traje, na ovaj stari tepih, pored ormana, između stola i postelje (čak nije ni lako ovuda proći), sve do moje prostrane, drage stolice koja će, po svoj prilici, tada umreti sa mnom, jer je, tako reći, sa mnom i živela. I sve će to morati da uradi na uobičajeni način, bez buke, bez rušenja i prevrtanja uokolo, kao da dolazi u posetu, bez potrebe za nečim neobičnim. Ova okolnost čini mi sobu bliskom. Sve će se odigrati na ovoj uzanoj sceni i zato se taj poslednji čin neće razlikovati od drugih kakvi se ovde inače događaju i još će se događati. Uvek mi se kao detetu činilo čudnim to što ljudi o smrti pričaju drugačije nego o drugim događajima i to samo zato jer niko ništa ne zna o onome što će mu se posle dogoditi. Pa po čemu se razlikuje mrtvac od čoveka, zato što na lice navlači ozbiljnost, odriče se vremena i povlači da bi o nečemu na miru razmislio, o nečemu što ga već dugo muči? Među ljudima čovek ne može čestito da se seti "Očenaša" niti neke druge dublje veze koja možda ne postoji u rečima već u događajima. Mora se ići postrance, u neku nepristupačnu tišinu, a možda su mrtvaci upravo oni koji su se povukli da bi razmislili o životu...
Iz priče Pesma o pravdi (zbirka priča Priče o dragom Bogu)