I kad bi se između dva istovara snoplja oni obreli u kuhinji, brat, dve mlađe sestre, majka sa svojom decembarskom glavom usred jula, kad bi na primer, u četiri popodne oni sebi poklonili malo hlada, u svežem hladu sebi isekli hleb u hladnom vinu da bi još smelije mogli na suncu da zaigraju prezaposleni ples, ti žetaoci su čuli kako gore jeca autor Boravka u paklu; i čitav vek smo u tim jecajima hteli da čujemo crninu, gubitak Verlena, propast literarnih ambicija, olovo koje je jednom pogodilo njegovo krilo; crninu i za vidovitošću, magične majstorije da bi se proizvela reč, sve futurističko licemerje koje Boravak, bez okolišanja, prezire; ali, pitam se da li te suze, ti jecaji, ta pesnica koja je u ritmu udarala u sto, nije li to s onu stranu svake crnine bila vrlo stara radost i sasvim čista.
Iz knjige Rembo sin