Šta je nestvarno, ako ne strasti koje su nas nekad sažegale kao vatra? Šta je nepojmljivo, ako ne ono u šta smo odano verovali? Koje su to neverovatne stvari? One koje smo sami počinili. Nemoj, Erneste; život nas obmanjuje senkama, kao veštak iza kulise lutkarskog pozorišta. Molimo ga za užitak. On nam ga daje, ali s gorčinom i razočaranjem pride. Predajemo se nekoj plemenitoj tuzi verujući da će obeležiti naše dane grimiznim dostojanstvom tragedije, ali ona nas napušta a njeno mesto zauzimaju manje plemenite stvari, i u neko sivo, vetrovito praskozorje ili u miomirisno, srebrno veče zatišja, hvatamo sebe kako zurimo sa bezobzirnom radoznalošću, ili sa tupim, kamenim srcem, u pletenicu zlataste kose koju smo nekad zanesenjački obožavali i mahnito ljubili.
Iz eseja Kritičar kao umetnik