Išao je svojim putem i stalno bio sam. Ali nevjerovatan je bio put svijeta i svuda je opažao neobičnu zbrku strasti, čudnovate okolnosti i prilike, uvijek neku besanicu i pritisak. Bio je to strah, strah od smrti zbog kojeg su ljudi ludovali. I tako je uvijek morao naprijed, jer ako bi stao, njegovi bi ga susjedi gušili svojim strahom i grozom. Nije bilo ničega čega se mogao dotaći, jer svi su u luđačkom traženju prava za svoj “ja“ htjeli da vrše na njega pritisak i da ugroze njegovu samoću. Bilo je to ludilo gradova i udruženja i domaćina koji su htjeli da vrše pritisak na čovjeka, na sve ljude. Jer i ljudi i žene bili su ludi od sebičnog straha pred svojom vlastitom ništavnosti. Razmišljao je o svojoj vlastitoj misiji i kako je i sam htio sve ljude da prisili na ljubav. I opet mu se vratila stara mučnina. Jer nije bilo ni jednog ljudskog odnosa u kojem se nije osjećao jedva primjetan pokušaj da se vrši pritisak. A i on je također već bio prisiljavan - čak da ode i u smrt. Mučnina stare rane svježe je izbila i ponovo je gledao na svijet s osjećajem odvratnosti u strahu zbog njegovih niskih odnosa.
Iz romana Čovjek koji je umro
