Nema pradjedovskog dvorca kamo bi mogao odvesti muškog nasljednika; nema posvećenih obiteljskih ceremonija u koje bi mogao uputiti sina; nema crkve ni sinagoge ni kulta u koje bi vjerovao, tako da bi mu sin i njegov sin mogli automatski prigrliti tri tisućljeća mita; nema prostranih posjeda koje su stotine i stotine godina s ljubavi obrađivati ljudi iste krvi i imena i po kojima bi mogao kročiti sa šestogodišnjim sinom. Ne može odvesti sina na ono mjesto gdje je njegov otac pao pod stečaj 1927. godine i reći mu: “Ovdje su tvoji preci, umirući, sačuvali svoju čast“. Ne može odvesti sina u Rusiju i potražili grad u kojem se rodio njegov djed ili rođeni otac, pa pročitati spomen-ploču na zidu građevine podignute u čast toga događaja. Ne zna čak ni kako se taj grad zove ni jesu li ga Nijemci ostavili na životu. Ne može čak odvesti sina ni na ono mjesto u Newarku gdje se on, Benjamin Federov, rodio, jer se obitelj bila odselila odande već nakon četiri mjeseca, a on nije znao kako se ta ulica zove niti se ikad sjetio da pita. Majka mu je rekla da se rodio na kuhinjskom stolu, ali je on sumnjao da bi se nakon toliko vremena mogao naći taj stol kako bi mu sin mogao prinositi žrtve na njemu. I tako, lišen ostalih plemenitih parafernalija, odveo je sina na Polo Grounds, zato što je njega, kad mu je bilo šest godina, njegov otac odveo na Polo Grounds.
Iz romana Glasovi ljetnog dana