U kratkoj pesmi Stolica opevan je motiv iskušenja i stradanja u životu, ali dominantan motiv je čežnja za slobodom. Stolica, čije je telo stvoreno po meri tuđeg umora osuđena je da večno služi drugima i stoji na nogama i na taj način poništava sebe i svoju prirodu na besmislen način. Ona sanja o tome da ne bude predmet već biće i čezne za slobodom. Ni ne sluteći da bi razopredmećenje značilo i njen fizički kraj, ona čezne da se sjuri niz stepenice, zaigra na mesečini, ili da jednostavno sedne "na tuđe obline umora da se odmori".