Ptice slađano i skladno cvrkuću i, drhćući u nježnom, razdraganom uzbuđenju, prelijeću s grane na granu. Kroz čađave komjenove tihano šumi dim i veselo, lagano se povija kroz tanki, bledunjavosvijetli, proljetni vazduh, gubeći se u tužnoj, ledenoj modrini jelove šume što se ponosito nadnijela nad selom.
Ukočeno, skamenjeno, veličanstveno dižu se jelike i omorike kroz vedru, nasmijanu svjetlost. Nešto su tužne, zamišljene. Sve se raduje uskrslom, uzdrhtalom životu, a one? Njima je sve jednako: i proljeće, i ljeto, i jesen, i zima. One su uvijek hladne, sumorne, tužne, jer - srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.
Kad ih god pogledam, dođe mi teško. Zašto je priroda prema njima, prema mojim milim i dragim jelikama i omorikama, tako nemilostiva srca bila?
Jelike moje i omorike, i ja se više ničemu ne nadam; i moj je život kao i vaš pun nježne, duboke čežnje; ali - srce pišti, niko ga ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.
Vaše oštre, šiljaste bodlje, to su sledenjene suze - dobro ja to znam! - a njihova zelena boja, to je čežnja, duboka, nježna čežnja za vječito zelenim proljećem koje nam neće nikada doći!...
Srca pište, niko ih ne čuje; suze teku, niko ih ne vidi.
