Čovjek je za mene nepoznato stvorenje, isto kao neka neshvaćena misao i u čovjeku postoji sve, od najuzvišenijog do najnižeg, isto kao u životu, i čovjek je oličenje Boga a u svevišnjem postoji sve, sve je slično snažnim snagama i tako se stvaraju sotone i sveci i proroci i mračnjaci i umjetnici i uništavatelji. Sve postoji jedno pored drugoga i prodire u sve ostalo. To je nešto poput ogromnih sablasti koje se stalno mijenjaju, shvaćaš li što želim reći? Na taj način mora postojati i neograničeno mnoštvo stvarnosti, ne samo stvarnost koju mi razumijemo s našim okrajcima svijesti, čitav košmar stvarnosti koji se isprepliće iznad i jedan oko drugog, iznutra i izvana. To vjerovanje u granice je tek strah i razum koji nas tjera na put povratka. Nikakve granice ne postoje. Barem ne za misli, barem ne za osjećaje. Zaplašenost postavlja granice, zar ne vjeruješ u to?
Iz drame Jesenja sonata
