Basna Lisica i grožđe je kratka i u središtu ima samo jedan lik. Vođena glađu, lisica je pokušala da stigne do grožđa koje je visilo na vinovoj lozi. Ali, iako je pokušavala na sve načine da ga dohvati nije uspela. Dok je odlazila, ona je primetila: "Oh, nisi čak ni zrelo! Ne treba mi kiselo grožđe." Moralna pouka ove basne je da se mnogi ljudi pretvaraju da preziru i omalovažavaju ono što je izvan njihovog dosega ili da govore neprijatno o stvarima koje ne mogu postići.
Umesto da prizna svoj neuspeh da stigne do grožđa, lisica ga racionalizuje tvrdeći kako stvarno nije poželjno. Smatra se da basna Lisica i grožđe ilustruje stanje kognitivne disonance. Lisica se uzima kao pokušaj istovremenog držanja nekompatibilne ideje, želje i njene frustracije. U tom slučaju, prezir izražen od strane lisice u zaključku prigovora služi barem da smanji disonancu kroz kritiku. Norveški socijalni i politički teoretičar Jon Elster naziva ovaj oblik mentalnog ponašanja "adaptivno usvajanje".