Pripovetka Naš Božić odvija se u praznično, sveto vreme - u vreme Božića, koje je naslikano kroz specifičnu poziciju deteta pripovedača, što daje preciznu opservaciju, ali i neku vrstu naivnosti, kao i odsustvo tumačenja događaja. Ona počinje retoričkim pitanjem dečaka: "More kakav san?" U isčekivanju Božića se ne spava nedeljama. Cipele za dečaka su spremne, a mintan i šajkača čekaju da dođe vreme da se obuku. Majka se drugačije ponaša prema njemu, više ga ne bije ako nešto slomi ili pogreši jer ne valja tući pred Božić.
Pre praznika majka ritualno čisti kuću i priprema obilnu trpezu. Ona pravi novo odelo dečaku koje mu je veliko, opasuje ga očevim pojasom, stavlja mu očev sat. Nazivajući ga "domaćine moj" kao da želi da ubrza njegovo odrastanje i stupanje u svet odraslih. Dečak ide u crkvu na službu i po naforu od sveštenika.
Iako je u kući udovice sve pripremljeno za praznik, i uprkos lošem materijalnom stanju i vidljivom prazničnom obilju, praznik se ne provodi veselo kao kod drugih. Zato dečak kaže: "Ali uzalud kad nikog nema da ga ugostimo i dočekamo. Što je dolazilo, to došlo izjutra, na rakiju, kao da nas štede, jer znaju da nemamo,... A mi ne bismo štedeli. Kako bih ja njih dvorio, gostio slušao ih i, najviše, pojio, samo da oni nama dođu, da nas ne štede nego da smo i mi kao svi!". Dolaskom Jovana, pobratima pokojnog domaćina, sa Ciganima sviračima, kuća udovice postaje kao druge. A majka, sa suzom, koja polako mili niz obraz, dok gleda sina sa očevim satom na prsima, kako dvori goste kao da kaže: "Božić, sine. Vidiš li?"