Ali, ja je želim. Bar sam tako mislio u tom trenutku. I nemojte pogrešno shvatiti ovo što govorim. Za početak, za razliku od većine “koknija“, ja nisam zadojen “selom“. Odrastao sam isuviše blizu sela da bih bio takav. Ne želim da iz tog razloga sprečim ljude da žive u gradovima ili u predgrađima. Nek' žive kako žele. A ne želim ni da sugerišem da bi celokupno čovečanstvo trebalo da provede ceo svoj život lutajući okolo i berući jagorčevinu i tako dalje. Savršeno dobro znam da moramo da radimo. Samo zbog toga što se momcima u rudnicima kidaju pluća od kašlja i zato što devojke lupaju po pisaćim mašinama, niko nema vremena da ubere cvet. Osim toga, ako nemate pun stomak i topao dom, ne želite da berete cveće. Ali nije u tome stvar. Evo osećaja koji se u meni javlja, ne toliko često, priznajem, ali se javi ponekad. Znam da je to dobar osećaj. Još bolje, znaju svi ostali, ili bolje reći skoro svi ostali. Tu je, sve vreme iza ugla, a mi znamo da je tu. Prestanite da pucate iz mitraljeza! Prestanite da jurite za tim za čim jurite! Smirite se, povratite dah, neka malo mira prodre u vaše kosti. Beskorisno. Ne činimo tako. Nastavljamo sa istim prokletim budalaštinama.
Iz romana U borbi za vazduh