Dopirao sam nekako do starog osećanja, pružao sam prste moje duše i dosezao bogatu radost vere. Osećao sam da sam oduvek bio tu, da treba samo da promrmljam želju i pomerim se ka njoj, a ona će me ogrnuti i skloniti me u prostranu utehu Božje utrobe. Miris tamjana, škripanje klupa, titranje sunčevih zraka kroz vitraže, svež dodir svete vodice, smeh tanušnih sveća, čudesno dosezanje drevnih vremena, zbunjujuća spoznaja da su nebrojeni milioni pre mene bili ovde i nestali, da će druge milijarde njih doći i proći u milonima dana koji dolaze. Eto šta mi je prolazilo kroz glavu dok sam sedeo pored moje žene. To, i postepeni uvid da nisam bio u pravu, da nije lako vratiti se crkvi, da je nepromenljivost Crkve uvek tu, ali sam ja taj koji se promenio. Nanos godina prekrio me kao planina peska. Nije lako izaći na površinu. Nije bilo lako skoro bezglasno vikati i očekivati da me neko čuje. Sedeo sam pored nje, i znao sam da će biti veoma teško. Ne, znao sam da će biti skoro nemoguće.
Iz romana Puna života