Prvi put u životu obuzelo me je osećanje porazno bolne melanholije. Pre toga nikad nisam iskusio ništa osim neprijatne tuge. Okovi najobičnije čovečnosti sad su me nepopustljivo vukli na dno. Bratska melanholija! Jer i ja i Bartlbi bili smo sinovi Adamovi. Sećam se blistave svile i ozarenih lica koje sam sreo tog dana na svečanoj predstavi na Brodveju, gotovo labuđoj plovidbi niz Misisipi; i stavio sam ih naspram ubledelog pisara i pomislio: Ah, sreća se udvara svetlosti, pa mislimo da je svet veseo; ali beda se krije visoko, pa onda mislimo da bede i nema. Te tužne uobrazilje - himere, bez sumnje, obolelih i pošašavelih moždanih vijuga - vodila su do drugih i mnogo probranijih misli: onih o Bartlbijevim nastranostima. Predosećanje neobičnih otkrića lebdelo je oko mene. Ispošćeni pisar kao da mi se ukazivao među ravnodušnim neznancima, zajedno sa svojim rukavima koji podrhtavaju na vetru.
Iz priče Bartlbi, pisar