Pišući pesmu Podne, Jovan Dučić se verovatno sećao mnogih ostrva koja je video, na kojima je bio, koja je voleo. Kap modre morske vode koju je poneo u srcu pretočila se u pesmu o plavom ostrvu usred južnog mora.
Jovan Dučić u pesmi Podne opisuje svoj doživljaj ostrva usred mora. U pesmi su date najčistije lirske slike, providne i lake, koje kao da izviru iz prirodnih pojava i ponovo se u njih vraćaju. Naziru se peskovite plaže ostrva, naslućuju se planine i osećaju mirisi mora, čempresa i borova. Iz modrine mora dižu se ljubičaste granitne gore i uranjaju u modrinu neba. U vazduhu trepere plavi, srebrni i ljubičasti odsjaji. More koje celiva stene, krikovi galebova koji se vide kao srebrne kapi u dubokom plavetnilu neba, i topao dah vetra u čempresima i borovima stvara jednu nezaboravnu sliku.
Jovan Dučić u pesmi Podne nije naslikao nijedno postojeće ostrvo, koje bi se moglo nazvati određenim imenom. On je naslikao ostrvo koje je nosio u sebi. To je ostrvo koje je postojalo u njegovom srcu i poplavilo i posrebrenilo od njegovih osećanja u ovoj pesmi. Pesma Podne nije samo sjajna deskripcija ostrva, već je i simbolična apoteoza lepote i mistične sudbine nepodeljivog života i sveta, a to znači i deo velike, nedokučive tajne postojanja.