Mi posedujemo samo nekoliko izraza lica: tugu, strah, osmeh i još nekoliko drugih, kao velike lutke u izlozima. Sudbina nas namešta, kao što dekorater postavlja lutke u određeni položaj, jednoj podiže ruku, drugoj okreće glavu, i tako ostaju tokom celog godišnjeg doba. Isto je tako sa nama.
Pustio sam bradu da raste dok tugujem. U početku je bila oštra, ali kasnije je omekšala. Ponekad, kada legnem, čuo bih pucnjeve ili brektanje traktora u jednoj od dolina ili eksplozije iz kamenoloma. Moj otac je bio kao ti kamenolomi; dao mi je sve svoje kamenje i ispraznio se. Sada, kada je on mrtav a ja sagrađen, ostao je razjapljen, šupalj i napušten, i šuma se polako zatvarala oko njega. Kada se ponekad spustim do obalske ravnice, vidim kamenolome duž puta, i svi su napušteni.
Iz priče Umiranja moga oca