U prvoj strofi Šarl Bodler opisuje more kao ogledalo koje srce slobodnog čoveka stalno vuče i omogućava mu da "pogleda u svoj um". Čovek u "talasanju tog večnog nespokoja" mora vidi svoju dušu, a njegov duh i njegova bezdana dubina poredi se sa dubinama mora.
U drugoj strofi čovek koji roni u moru spaja se sa sopstvenom slikom, koju miluje i grli, dok se "raduje odjeku svoga brata". Obična svest se zamenjuje nečim prvobitnim što postoji u najdubljim udubljenjima psihe.
Čitalac se suočava sa misterijom svesti u trećoj strofi, koju Šarl Bodler iskazuje stihovima: "Čoveče, niko ne zna dno tvoje provalije, more, tvoja bogatstva niko otkrio nije." Podsvesni um je nešto što ne može biti očito ili shvaćeno normalnim stanjem svesti. Kao i božanski duh, to je neizrecivo. I more i čovek "ljubomorno čuvaju tajne svoje".
Borba između racionalnog i emocionalnog, između fizičkog i duhovnog, između našeg unutrašnjeg dobra i naše unutrašnje dekadencije je tema poslednje četvrte strofe. Šarl Bodler slikovito povezuje ove lične unutrašnje borbe sa večnim kosmičkim borbama. "Večni borci" i "nemilosrdna braća" izazivaju slike Jakova koji se bori sa anđelom, kao i njegove borbe sa Esauom.