Ceo svet poznaje taj određeni oktobarski trenutak. Istina je to možda i u duši i u telu; vidi se samo telo. Čitav svet poznaje razbarušenu kosu, oko belo-plavo koje nas ne gleda, svetlo kao dan i upereno iznad našeg levog ramena tamo gde Rembo vidi biljku u saksiji koja se penje prema oktobru i uzima snagu ali, da bismo pogled podigli prema budućoj žestini, budućoj ostavci, budućoj Strasti, Boravku u Paklu, Harareu, testeri na nozi u Marseju i, za njega verovatno kao i za nas, prema poeziji, toj utvari koja se prepoznaje, prepoznatljivo oslikava u razbarušenoj kosi, anđeoskom licu, oreolu pobune, ali koja se van svake prepoznatljivosti nalazi i tamo iza levog ramena, i kad se okrenemo nje više nema. Vidi se samo telo. A da li se duša vidi u stihovima? Kroz čitavu tu svetlost prolazi vetar. U hodniku klakovi su bez sjaja i usamljeni. Ruke drugih violina vise. Oni su mirni. Ne znaju tačno da su stisnute usne izrekle Pijani brod, ali slute da su neke stihove izrekle; i oni su uhvaćeni na fotografiji, do iznemoglosti su na stolicama izgovarali njihova remek-dela drugih violina. Kao ni mi ni oni ne znaju na kojoj strofi je Karža okinuo, koju je reč stavio u kutiju; ne, mi ne znamo da li je Rembo u tom času žalio za Evropom. Ruke pralje se ne vide. Kravata je nakrivljena za sva vremena; njenu boju ne vidimo.
Iz knjige Rembo sin