Uzeše ljudi mrtvaca, spremiše, okupaše - u kovčeg staviše, a pas od umrlog ne odmiče. Poneše mrtvaca u crkvu. Drug pored njega. Teraju psa od crkve, teraju - u hram ne puštaju. Probija se Drug, valja se na crkvenom pragu, zavija, od tuge i gladi na nogama se ljulja.
Doneše mrtvaca na groblje, doneše - u zemlju zakopaše. Umro je svima nepotrebni Bobilj i niko za njim ne zaplaka.
Zavija Drug na groblju, zavija - šapama zemlju razgrće. Hoće Drug da otkopa svoga starog prijatelja, da otkopa - i da s njim zajedno legne. Ne silazi pas s groba, ne jede, tuži. Izdade Druga snaga, ne diže se i ustati ne može. Gleda Drug grob, gleda tužno, jeca. Hoće Drug da kopa zemlju, samo šape svoje ne diže. Srce mu se steže... jeza prođe niz leđa, opusti Drug glavu, opusti, tiho uzdrhta... i precrče na grobu...
Zašaptaše na humci cvetovi, ispričaše pticama divnu povest o prijateljstvu. Dolete na grob kukavica, sede na žalosnu vrbu. Sedela je kukavica, tužeći žalosno nad grobom kukavca.
Iz priče Bobilj i Drug (Priča posvećena sestri Kaćuši)