Stihovi pesme Ne dozivam, ne žalim, ne plačem su inspirisani lirskim intermecom u Mrtvim dušama Nikolaja Gogolja, koje je Sergej Jesenjin znao napamet. Međutim, on je supruzi Sonji pričao: “Mene hvale za tu pesmu, a ne znaju da to nisam ja nego Gogolj.“
U prvoj strofi pesme Ne dozivam, ne žalim, ne plačem Sergej Jesenjin govori o prolaznosti, starenju i ne žali ni za čim, iako zna da nikad više neće biti mlad. Njegovo srce “neće više treptati ko ptica“, jer je “oprljeno mrazom“ i neće više trčati bosonog. Sada ne postoje želje koje mogu da uzdrmaju pesnika, da mu donesu nemir i nestrpljenje. On je okusio slavu, bol i razočarenja. I nakon prolaska kroz teška iskušenja života, po sopstvenom priznanju on “želje štedi ko tvrdica zlato“. Osvrćući se na svoj kratak život, pesnik je zbunjen, jer je njegov život više kao san ili privid kroz koji “ko na rujnom projuri atu u proleće, kada sviće dan“. Gledajući oko sebe, shvata da je sve smrtno i kaže: “Sve je trošno, plot u prah nam gre...“ Razumevanje ove jednostavne istine primorava pesnika da zahvali tvorcu koji mu je odobrio “da procveta i umre“ i u završnim stihovima on kaže: “Navek nek je blagosloveno što je došlo da cveta i mre.“