Pa onda, kako je sa klupama u parku? Naravno, to je u redu. Kad bi one zaista bile moja kuća, i kad samo ne bi dolazio onaj s batinom da me tera... Zaista, klupe pripadaju svima i nisu ničije. Ali onaj kaže:
"Hej, diži se. Ova klupa pripada svima, i nije ničija. Tim pre ne može biti tvoja. Hajde, sevaj, prošetaj malo. Ako imaš nešto protiv, da te provedem u buvaru s one strane brave. Izuzev u buvari, gde god da se zaustaviš, ma na kom to mestu bilo, ti, druškane, činiš prekršaj."
Lutajući Jevrejin - da nisam to ja? Sunce zalazi. Ja i dalje hodam.
Kuće... niti nestaju niti menjaju oblike, kuće što nepomično stoje na površini zemlje. Između njih, kaleidoskop prolaza koji se stalno menjaju, i nijedan nema određeno lice... putevi. Putevi koji u kišnim danima bivaju raskvašeni kao četka, u snežnim danima postaju samo brazde od točkova u širini kola, a u vetrovitim danima teku glatki poput pojaseva. Ja nastavljam da hodam. Ne mogu da progutam razlog što nema moje kuće, te ne mogu ni da vežem konopac oko vrata.
Iz priče Crvena čahura