Kad ih pozovemo, mislimo da će nam doneti nešto, po prirodi stvari nešto radosno ili podmlađujuće, ali oni nam samo oduzmu sve što imamo. Potisnu nas u našoj rođenoj kući u neki ćošak iz koga konačno nema više uzmicanja, i isisavaju nas na najbezobzirniji način, dok u nama ništa više ne ostane sem gađenja nad njima; onda se oproste i ostave nas izigrane i ponovo same sa svim našim strahotama. Dovodeći ih u svoju kuću, na kraju krajeva samo dovodimo vlastite mučitelje, ali nemamo drugog izbora sem da u kuću uvek puštamo upravo one koji nas potpuno svuku i koji nas, kada smo pred njima ogoljeni, samo ismeju. Ko tako misli ne može naravno da se čudi što se vremenom potpuno izoluje, što jednog dana ostane potpuno sam i prepušten onome što sve to znači u krajnjoj i sasvim krajnjoj posledici! Tokom čitavog života podvlačimo uvek istu crtu, iako znamo da to uopšte nismo u stanju.
Iz romana Beton