Anegdota je kratka, sažeta i duhovita priča u kojoj se slika samo jedan događaj ili postupak. U njoj ne samo što nema više događaja nego često nema nijednog događaja; tu je slika samo jedne situacije, jedno pitanje i odgovor, jedna mala karakteristika ličnosti. Radnja anegdote traje samo jedan trenutak, ali ona ipak, kao blesak munje, osvetli neki lik i karakter.
Ličnosti u anegdoti su obično dosetljive, snalažljive, ili, naprotiv, glupe i nespretne. Anegdote mogu da budu vezane za autentične ličnosti, istaknute i poznate. Tako ima anegdota o Milošu Obrenoviću, o Simi Milutinoviću Sarajliji, o Lazi Kostiću. Ima i anegdota koje su vezane za razne društvene tipove, predstavnike čitavog jednog društvenog sloja ili zanimanja. Popovi, age, spahije i trgovci se ismevaju u anegdotama. Neke anegdote prikazuju žene i uvek su svekrve i tašte zle, a devojke vredne i dobre. Lica iz naroda su prikazana kao mudra, dosetljiva, snalažljiva, a razni ugnjetači i osvajači kao nespretni, glupi, sebični, podmukli.
Poznate su anegdote o Ćosi, Eri i o Nasrudin-hodži. U narodnim anegdotama Ćosa je prikazan kao čovek koga ne odlikuje fizička snaga, ali svojom mudrošću i lukavošću pobeđuje, čak i mnogo jače od sebe, pa i same džinove. Ero je u narodnim anegdotama prikazan kao bistar, dovitljiv i duhovit. Njegovi su protivnici obično begovi, kadije, Turci, popovi i trgovci, i on ih uvek pobedi i ismeje. Narodne anegdote ukazuju i na veliku bistrinu i životnu mudrost koju, kroz određenu dozu humora, Nasrudin-hodža prenosi o raznim životnim situacijama.