Ja mislim da tako biva sa svim muškarcima i ženama koji dođu do zrelih godina a ne uvide da u životu ne može biti potpune sreće: u neobjašnjivoj seti sivih večernjih časova, nezadovoljstvo traži kakav određeni predmet da se na njemu zaustavi i nalazi ga u nedostatku onoga što nikad nije imalo. Ako nezadovoljstvo sedi zamišljeno kraj ognjišta bez dece, ono misli sa zavišću na oca čiji povratak pozdravljaju mladi glasovi; ako sedi za stolom oko kojeg se male glave ređaju jedna nad drugom kao biljke u rasadniku, ono vidi kako crna briga lebdi nad svakom od njih i pomišlja da ono što ljude navodi da se odriču svoje slobode i da sami traže okove, nije ništa drugo do prolazna ludost. U Godfrijevom slučaju bilo je i drugih razloga za to da se njegove misli muče oko te jedne okolnosti u njegovu životu: njegova savest, koja nikad nije bila potpuno mirna zbog Epi, pokazivala mu je sada njegovo sleme bez dece kao pravednu kaznu. I, kako je vreme proticalo, a Nensi neprestano odbijala da je usvoji, postajalo je sve teže i teže da svoj greh okaje. Te nedelje posle podne bilo je već četiri godine kako među njima nije bilo ni pomena o toj stvari, i Nensi je mislila da je ona otklonjena zauvek.
Iz romana Sajles Marner