Ustao sam, ušetao se uzduž i poprijeko i, da skrenem misli na drugo, zavezem se u misli na svoj prošli život. Gomila sjećanja uskovitla se bez reda preda mnom. Bilo je ugodnih i neugodnih - ili sam ih barem tako ja krstio prije. Oživljavala su preda mnom lica i zbivanja. Iskrsne lice nekog malog noviliera, kojega je bik nataknuo na rogove u Valenciji za Ferije, pa nekog mog ujaka i Ramona Grisa. Sjećao sam se raznih doživljaja: kako sam bio nezaposlen tri mjeseca 1926, kako sam gotovo crknuo od gladi. Sjetio sam se jedne noći provedene na klupi u Granadi; već tri dana ne bijah ništa okusio, bio sam bijesan, nisam htio crći. Osmjehnuo sam se na to. S kakvom sam pohlepom jurio za srećom, za ženama, za slobodom. Zašto? Htio sam osloboditi Španiju, divio sam se Pi-i-Maralju, bio pristaša anarhističkog pokreta; govorio na javnim zborovima. Sve sam uzimao ozbiljno, kao da sam besmrtan.
U tom mi se času učinilo da je cijeli moj život preda mnom, i mislio sam: “To je prokleta laž.“ On je bio bezvrijedan, jer je bio završen. Čudno mi je bilo kako sam se mogao šetati, šaliti se s djevojkama: ne bih ni malim prstom bio maknuo da sam samo i zamisliti mogao kako ću umrijeti ovako. Moj je život bio preda mnom, završen, zatvoren, kao vreće, a ipak sve ono što je bilo u vreći, bilo je nedovršeno. U jednom sam trenutku pokušao da ga ocijenim. Bio bih volio reći sebi: to je lijep život. Ali kako bih mogao procijeniti tek zacrtan život; proveo sam svoj vijek potpisujući mjenice za vječnost, i ništa nisam razumio. Nisam ni za čim žalio; mnogo je toga bilo što sam mogao žaliti, okus manzanilje, ili kupanje ljeti u dragi kraj Kadisa; ali smrt je svemu oduzela čar.
Iz pripovetke Zid (zbirka pripovedaka Zid)
