Ja sam bio spreman da zavolim cio svijet, a mene niko nije razumio: naučio sam se mrziti. Moja bezbojna mladost protekla je u borbi sa samim sobom i svijetom: bojeći se podsmijeha, ja sam svoja najbolja osjećanja čuvao u dubini srca: ona su tamo i umrla. Kad sam govorio istinu, nisu mi vjerovali: počeo sam obmanjivati; upoznavši dobro svijet i društvene pobude, postao sam iskusan u životnoj nauci i vidio kako su drugi, koristeći se badava onim prednostima do kojih sam ja neumorno i s mukom dolazio, bez sposobnosti srećni. I tada se u mojim grudima rodilo očajanje - ne ono očajanje koje se liječi kuršumom iz pištolja - nego hladno, bespomoćno očajanje koje se prikriva ljubaznošću i dobrodušnim osmijehom. Postao sam moralni bogalj: pola duše nisam imao, ona je usahla, ishlapjela, umrla, ja sam je odrezao i bacio - dok se druga polovina micala i živjela svakome na usluzi, ali ni to niko nije primijetio zato što niko nije znao da je postojala ona njena polovina koja je propala.
Iz romana Junak našeg doba
