Hrišćanska crkva na Đurđevdan obeležava uspomenu na Svetog Đorđa, koji je pogubljen 23. aprila 303. godine. Tako i među motivski najstarije spadaju đurđevske pesme posvećene Svetom Đorđu, u kojima on predstavlja personifikaciju prolećnog božanstva i deluje direktnom magijom na oživljavanje prirode.
Dodir Sunca i Vode, koji je vezan za neke obrede za Đurđevdan naslikan je u narodnoj lirskoj pesmi Majka hoće Đurđa da okupa.
Đurđevdan simboliše oživljavanje, pobedu Sunca nad silama tame i zime, i obnavljanje prirode. On se u narodnim pesmama smatra za dan prolećnog okupljanja hajduka, Đurđev danak - hajdučki sastanak.
U narodu se Đurđevdan smatra za granicu između zime i leta, praznik koji se odnosi na zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih, plodnost stoke i dobre useve. On je i jedna od najčešćih slava pravoslavnih Srba.